Još jedna globalna tema, odnosno fenomen sve češće se pominje i kod nas – „people pleasers“ (pipl plizeri) – osobe koje osećaju snažnu želju da ugode drugima, čak i na sopstvenu štetu. Da li je to urođeno ili se „nauči“ tokom života? Kako to kod sebe prepoznati i prevazići?
„To je u velikoj meri kulturološki uslovljeno. Model porodice kakvu mi poznajemo, posebno majke, vrlo su požrtvovane, jer misle da će time dati pozitivan primer koji će se slediti. Međutim, pokazalo se da to nije tako. Vrlo često dete iz toga izvuče suprotno iskustvo, a to je da se sve podrazumeva, jer ljudi koji mnogo daju ne postavljaju granice i ne komuniciraju kada njima nešto ne odgovara“, kaže psihološkinja Jelena Vukićević.
Udovoljavanje ljudima se uči tokom života, najčešće kod devojčica i žena.
„Kulturološki i vaspitno delujemo na devojčice tako da im osporavamo neka osećanja koja podrazumevaju malo agresivniji nastup i borbu za sebe. Takvo ponašanje se shvata kao negativno. Uče se da moraju biti mirne, brižne, nežne, imaju obzira prema drugima…“, dodaje.
Prema njenim rečima, ulogu igraju i životne okolnosti koje mogu da doprinesu ovakvom načinu ponašanja.
„Primera radi, ako roditelj nije poklanjao ljubav detetu bezuslovno i zadovoljavao potrebe deteta, ili se u porodici koristio jedan rigidan autoritaran način vaspitavanja gde ima malo prostora za tuđe mišljenje i želje, već se nameće volja i moć roditelja“, ističe psihološkinja.
Nažalost, mnoga deca odrastaju u disfunkcionalnim porodicama u kojima su u zavisničkom odnosu sa roditeljima: „Dobrobit deteta zavisi od toga da li je roditelj zadovoljan, a zadovoljstvo onda dete preuzima na svoju odgovornost da će biti razlog ili je neka vrsta medijatora i posrednika između roditelja i drugih članova porodice.“